Šta nekada napisati za uvod?
 
Sve je to počelo davno. U radionici mog pokojnog oca. Mehaničara i velikog ljubitelja dvotočkaša. A volio je i boje. Slikati u zimskim dugim večerima. Pa malo po malo. Prihvatilo se to. Ali je bio i strog. Sjećam se vrlo dobro jednog ljetnjeg popodneva negdje početkom sedamdesetih, dade mi motor i mjenjač popularnog Fiće u komadu i litar nafte da to operem. E, da je bar bilo benzina. Strugao sam to blato i masnoću nekoliko sati. I završio. Motor i mjenjač su izgledali kao novi, kao iz izloga. Rekoh: Evo, gotovo je. Uzeo je tada drvce šibice i zavukao između manžetne poluosovine i kućista mjenjača pa povukao. Na drvcetu je bilo blata. To mi je obrisao od lice i rekao: Ponovo!  Tada to nisam razumjevao, mrzio sam autodijelove, naftu, radionicu..... Ali kasnije mi to sve postade jako drago. A tek danas-:)  Moralo tako biti.
Kasnije je došlo na red friziranje prve Jawe 350 popularne ČZ-e, boginje od motora u tim socijalnim vremenima. Ko se još sjeća toga, i njenih problema sa 6V-nom strujom. Pa dodje na red i Fiat 850 special, brušenje glave, šlajfanje ventila, poliranje izduvnih grana.....A kroz to iz djeteta prerastoh u momka. Malo pomalo dominaciju u radionici sam preuzimao, tata je ostajao sve više sa svojim platnima a kanal prepusti meni. Pozitivan period. U čestim boravcima u tadašnjoj Čehoslovačkoj upoznam Petra Pechaneka, čovjeka kojem nikada neču moći biti dovoljno zahvalan na stvarima koje me je naučio. Tada sam prvi puta uzeo airbrush špricu u ruke. I išlo je to, sasvim dobro. Mladenački zanos, poletnost, baš se dobro počelo...ali uto zakuca na vrata tužna 1992. I nestade sve. Nestade i motora, i boja a i kruha.
Nakon rata sam uspio stvoriti sebi radionicu. Tek toliko za svoju dušu. Ali nisu više ni živci, ni vid, ni volja kao što su nekada bili. Ma neću da se tužim, dobro je, kako kod nas kažu: Dan - nafaka.

1965



1967

Dobrodošli!